12. studeni 1920. – 10. studeni 2014.
Dostojanstveno, uz visoke državne počasti i brojne prijatelje i štovatelje, u rodnoj Vukovoj Gorici, u petak 14. studenog na vječni počinak ispraćen je Josip Boljkovac, koji je preminuo dva dana prije 94-og rođendana. Rođen je kao deveto od desetero djece Matije i Ane rođ. Bendeković, u poznatoj staroj lozi Boljkovaca u Vukovoj Gorici, u grani Boljkovac-Puh od koje potječu i brojni Boljkovci i potomci u Prilišću.
Nekadašnji agilni i veoma uspješni karlovački gradonačelnik i prvi ministar unutarnjih poslova samostalne Republike Hrvatske, bio je i ostao osebujna i principijelna osoba ponikla iz naše župe. O tome da je bio prepoznatljiv i poznat daleko preko državnih granica, govore činjenice da je bio prijatelj s Churchillovim sinom Randolphom, njemačkim državnicima Willyem Brandtom i Helmutom Kholom, i mnogim, mnogim drugima. To isto svjedoče i dirljive riječi oproštaja Društva slovensko-hrvatskog prijateljstva i iskrena sućut iz prijateljske talijanske Alessandrie, grada prijatelja našeg Karlovca.
Za naglasiti je da on nije bio jedini ministar rođen u malenoj Vukovoj Gorici. Naime, prije njega je i posljednji hrvatski ban dr. Ivan Šubašić bio prvi ministar vanjskih poslova nove Jugoslavije. Zanimljivo je da su obojici mandati potrajali kratko, i to zbog njihove principijelne demokratske i čovjekoljubne opredijeljenosti. Obojica su doživjeli neshvaćanje i proživjeli od vlasti nametnutu izolaciju, ali i dočekali rehabilitaciju. U ranoj mladosti, Joža je odrastao u obiteljskom radićevskom duhu; ali i u banovom političkom ozračju, kojemu se, i njegovoj supruzi, odužio pruženom zaštitom u njihovim najtežim godinama. Prisjetimo se dostojno obilježene 100-te obljetnice rođenja bana Šubašića, na kojoj je 1992. godine u Vukovoj Gorici bila i milostiva gospođa Vlasta banica-udova, banov osobni tajnik Pave Pocrnić i brojni drugi uglednici.
Na komemoraciji u Karlovcu, od Josipa Boljkovca gradonačelnika koji je Karlovcu osigurao moderne osnove i tih 60-ih godina ga uzdigao na mjesto petog grada u Hrvatskoj, oprostilo se Gradsko poglavarstvo, a od Josipa Boljkovca prvoborca i mirotvorca oprostila se Udruga antifašističkih boraca i antifašista.
U nadahnutim oproštajnim govorima dr. Danka Plevnika, Ante Nobila i drugog predsjednika RH Stjepana Mesića, akcentirani su pored mnogih događaja iz mladenačkog i zrelog razdoblja uvijek poduzetnog i angažiranog Josipa Boljkovca, i brojni detalji njegovog turbulentnog ratnog i poratnog, gradonačelničkog i političkog, svjetovnog i izolacijskog, državničkog i disidentskog djelovanja koje je nerijetko bilo ispred minulog dekadentnog vremena. Mnoge pojedinosti iz svog iznimno dinamičnog i plodonosnog životnog opusa „ovisnog o vremenu“ u kojem je djelovao, a koje je počesto, poglavito 80-ih godina vidovito nazivao „tempus pendentus“, opisao je u svojoj knjizi „Istina mora izaći van“.
Ima li se svemu tome još išta važno dodati, a da nije već napisano ili prošlih dana izrečeno? Ima, itekako! Pa dobar dio svog burnog života, uključujući i skoro dvije, njegovoj nemirnoj naravi, teške decenije „na ledu“, proživio je ovdje među nama, ali bez mirenja s nametnutom mu izolacijom. Zadovoljstvo je tada nalazio u poljoprivredi, malom traktoru i novozasađenom vinogradu. I tada, kada su ga neki „prestali poznavati“, pravi prijatelji i mnogi uglednici su navraćali u Vukovu Goricu. A, kada je pokrenuta ideja gradnje našeg vodovoda, oduševljeno je prihvatio poziv, uključio se u Odbor i dao nemjerljiv volonterski doprinos, a jednako tako i za uvođenje telefonije, što oboje zaslužuje da se doskora spomene s više riječi jer ne smijemo zaboraviti i njegovu zaslugu što već više od 30 godina blagodat zdrave vode iz vodovoda teče od Završja do Prikuplja i od Kupe do preko Dobre, i do triju susjednih općina!
Neistomišljenici mu za veliki grijeh uzimaju davne godine kada je bio zaposlen u narodu mrskim poratnim službama, a oni drugi žale što i na takvim mjestima nije bilo više ljudi poput Josipa Boljkovca koji je mnogima pomogao da izbjegnu kaznu koju nisu zaslužili. Njegovi tužitelji su učinili svoje, sudovi su presudili, a mi (ne)grješni možda bismo bili zadovoljni ako ćemo jednog dana s ovog razjedinjenog Svijeta ponijeti, poput Dede, toliko djela za koja se smijemo nadati nagradi Svevišnjega.
(2014-11-17, 21:32) J. Volović
Na fotografijama: 1 i 2 - otvaranje telefonije 22. prosinca 1990. (nazočna četiri ministra tek uspostavljene samostalne demokratske republike Hrvatske). Na sl. 3 - proslava 450-godišnjice prvih pisanih tragova Prilišća 25. lipnja 1994., i na sl. 4 promocija povijesne knjige "Prilišće - Kupa, ljudi i tri sela".
http://kaportal.hr/posljednji-ispracaj-josipa-boljkovca
http://www.radio-mreznica.hr/vijesti/14-11-2014/boljkovcu-zahvalni-na-renesansi-karlovca
Obećavajuće, rane devedesete...