Kaj je to HRŽULJA?
Hržulja je, u priliškom dijalektu, naziv za raž (lat. secale cereale; slov. rž), jednogodišnju biljku žitaricu iz porodice trava.
Zrno raži koristilo se za priređivanje zdravog i danas cijenjenog raženog kruha. Od slame raži, zbog dugačke i trajne stabljike, pripremala se škopa koja je služila za pokrivanje seljačkih kuća i gospodarskih objekata. Ne tako davno, gotovo svi krovovi bili su od škope, koja je imala mnoge dobre strane, ali joj je velika mana bila velika opasnost od požara. Među zabilježenim požarima, koji su bili česti, najveći se zbio krajem 19. stoljeća, u Srednjem Prilišću. Od tog vremena, češća je upotreba crijepa koji će do sredine 20. stoljeća potpuno potisnuti upotrebu škope, koja je do danas iščezla širom našeg kraja.
U susjednoj Sloveniji i dalje u Europi, nije teško pronaći obnovljen ovaj tradicijski pokrov. U Prilišću već desetljećima nema slamnatog krova, ali je za očekivati da će se ponovo pojaviti. (jv)
Kaj je to BABLJI KUT?
Slično kao što se u jutro sunce pojavljuje na istoku a zalazi na zapadu, i iznenadno nevrijeme kao po pravilu dolazi iz određenog smjera koji narod naziva bablji kut. Zbog toga su ljudi radeći na njivama ili sakupljajući ljetinu, a naročito ljeti pri sušenju sijena počesto pogledavali prema babljem kutu strepeći da se tamo ne pojave tamni oblaci, što bi gotovo redovito značilo da će uskoro stići pljusak ili, još gore, olujno nevrijeme.
Provjeravajući stanje u babljem kutu, Prilišćani su pogled usmjeravali prema kunićkom kraju i visokim brdima prema Lipniku, a to je u smjeru sjevera i sjeverozapada. Svaki kraj pa i svako selo imalo je svoj bablji kut i često nisu bili podudarni jer na smjer iz kojeg obično dolazi nevrijeme, utječu reljefne različitosti kao i blizina šume.
Svaka je pojava oblaka u babljem kutu bilo upozorenje na oprez, a brzo gomilanje oblaka značilo je privoditi posao kraju, zaštiti ljetinu od kiše ili još bolje, utovariti na kola i dovesti suhu doma. Krenu li iz babljeg kuta tamni oblaci, a pogotovo ako ih još poprati grmljavina, bio je to znak svim zvonarima naokolo da počnu zvoniti ne bi li jeka crkvenih zvona rastirala neveru. Tada je jedino razumno rješenje bilo što prije s urodom, zapregom i stokom požuriti put doma. Nerijetko je nevrijeme bilo brže od ljudi koji su radili na udaljenim njivama ili sjenokošama pa mu nisu uspijevali umaći niti trčeći sa svih strana, najkraćim stazama do najbližeg krova. (jv)