Dvorac Bosiljevo
Stari grad Bosiljevo je u posebnom sijećanju svima onima koji su u njega dolazili sedamdesetih godina. Subotnje zabave u posebnom ambijentu, glazba također posebna. Nezaboravni Miro Dragić i prijatelji običavali su oko polanoći zagrmiti s hrvatskom domoljubnom pjesmom: U boj, u boj (koju je 1866. napisao F. Marković a skladao Ivan Zajc i kasnije ukomponirao u svoju operu Nikola Šubić Zrinjski 1876.). I na kraju odlazilo se s pjesmom Laku noć... A odavde su odlazili u boj brojni Frankopani, kasnije i Zrinski, ali su u ovaj prostor dolazili i znameniti velikani hrvatske povijesti... Bosiljevo je u ono doba bilo središte značajnih hrvatskih događanja. Uz brojne druge, jedan od razloga vidimo i u zemljopisnom obilježju ovoga kraja...
Tada, sedamdesetih, dvorac je bio u solidnom građevinskom stanju. Još uvijek je bilo ponešto sačuvanog namještaja i poneka vrijedna slika. Na parkiralištu je bilo dosta razbacanih kamenih i ljevano-betonskih ukrasnih elemenata ograde, portala i sl.
Devedesetih godina ovaj se dvorac daje u zakup uz nezaobilazne „političke prste", a zakupca se najavljuje kao petu zvjezdicu ovog budućeg hotela s četiri zvjezdice, kako je sam obećao. Ovo je fotografija s tog događaja:
Nekada raskošni i bogati dvorac obitelji Frankopana Tržačkih danas je na samrti. Više nema ni ostataka od ostataka. Sve što se moglo odnijeti, odnjeto je. Ostale su samo zidine. Od krupnog namještaja ostali su samo uništeni kosturi. Profilirani portali sobnih vrata djelomično su povađeni. Umjetnički obrađeni drveni detalji propadaju u vlazi i crvotočini, zvjezdarnica pogotovo. U nekada bogato opremljenoj kapeli Svete Ane nema ničega, samo konstrukcija oltara i tragovi šišmiša. Krovovi dvorca prokišnjavaju, drvo truli, zidovi pucaju... Voda, smrzavanje, trulež i vrijeme čine svoje.
Stari grad, kakvoga čuvaju povijesni zapisi zauvijek je izgubljen! Nikada više nekadašnjeg sjaja. Zapravo, više se niti ne zna koje i kakove vrijednosti su bile u njemu. Vjerujemo da će barem zidine biti spašene?
Nadležni konzervatori su uporni (i nemoćni), bore se za spas, za uskrsnuće ove vrijedne povijesne građevine - nacionalnog dobra, imaju ideje i rješenja, ali piramida vlasti, odn. nadležnosti je krnja (kako je netko slikovito rekao), na određenoj razini sve prestaje...
Zadnji pokušaj krađe teških kovanih prozorskih priklopa spriječio je načelnik općine Bosiljevo. Na procjeni štete uz nadležnog stručnog konzervatora, građevinskog sudskog vještaka i načelnika općine bio je i autor ovih redaka, tako su nastale ove snimke. Promatrajući novo prokletstvo ovoga dvorca, odlazimo s vjerom u njegovo ponovno svanuće, a i prema njegovom povijesnom slijedu to je sada na redu.?!
Što se zapravo događalo kroz povijest s ovom hrvatskom utvrdom ?
Jesu li neka događanja znakovita, prepoznatljiva...? Povjesničari spominju prokletstva, čini se da ih ima više vrsta.
Bosiljevo, točnije crkva Sv. Mavra prvi puta se spominje u zapisu 1334. godine, a godine 1461. vlasnik Bosiljeva je knez Bartol, po njemu nastaje grana Frankopana Brinjskih i Tržačkih. Tada je ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin bio sklon Frankopanima (Pokle dobri kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni! - zapisano je poslije njegove smrti), ali kasnije se razvila velika mržnja i neprijateljstvo. Utvrdom, koja se sve više izgrađuje, dominira četverougaona branič kula, (kao simbol sjajne prošlosti, samostojnosti i neosvojivosti, primijenio sam je u grbu općine Bosiljevo), a utvrda već tada ima i gradsku kapelu Svete Ane.
Početkom 16. stoljeća Bosiljevo je u vlasništvu Vuka I., velikog junaka na bojnom polju ali i vrlo opakog, okrutnog i nesmiljena čovjeka. Povjesničari tvrde da je samo takav čovjek mogao opstati u tim strašno surovim vremenima kada su turske horde činile zla po ovim krajevima a ljudski život je bio bezvrijedan. Vuku I. su pripadali i Črnomelj i Novigrad. U Cetingradu 1527. godine učestvuje u biranju hrvatskog kralja (Ferdinanda I. Habs.). Pobjeđuje tursku vojsku kod Udbine, zatim i kod Belaja. U Augsburgu, od njemačkih staleža, hrabrim i jasnim riječima traži pomoć za Hrvatsku u ratovanju protiv Turaka, što je car Karlo V. i obećao. Ali ta pomoć je bila preslaba ili nikakva.
Godine 1543. dobro naoružana i opremljena turska vojska poharala je imanja oko Bosiljeva, Ribnika i Novigrada. Odlučni i hrabri Vuk I., Petar II. Keglević, Juraj II. Frankopan s hrvatskim četama ih sustignu kod Gacke, poraze i otmu im plijen.
Redaju se Frankopani, vlasnici Bosiljeva, redaju se borbe protiv Turaka. Turska vojska je 17. studenog 1582. godine provalila do Vinice i tamo potukla dio karlovačke vojske. Već 12. prosinca iste godine stiže nova, veća turska vojska do Bosiljeva. U ranu zoru 13. prosinca već je pristigla i vojska iz Karlovca i porazila tursku, ali za sat vremena stiže turski eskadron od 600 konjanika, (bio je to samo ratni trik, mamac), karlovačka vojska je potisnula i ove. Turci počnu bježati u gudure oko grada, a tu je spremno čekala glavnina njihove vojske, oko 3.000 pješaka. U bezizglednoj bitci pogiba bezbroj hrvatskih vitezova. Iduće godine opet su Turci navalili na Bosiljevo i tom prilikom spališe selo Pribanjce.
Osim ratovanja, nevolje su bile i u lošim odnosima između Frankopana i Zrinskih. Svađe i parnice trajale su desetljećima, sve do udaje znamenite bosiljevčanke Katarine, kćeri Vuka II., za glasovitog Petra IV. Zrinskog.
Sela oko Bosiljeva su bila sasvim opustošena, narod je masovno bježao pred Turcima prema zapadu, na drugu stranu rijeke Kupe... Zanimljivost ovog doba je ženidba nekih plemića sa turkinjama iz Bosne.
Godine 1645. Turci opet spaljuju sva sela oko Bosiljeva. Stasaju novi Frankopani, opet vrsni ratnici. Veliku pažnju posvećuju obrazovanju. I tako, u tom nizu dičnih Frankopana, posljednji koji upravlja Bosiljevom je glasoviti Fran Krsto Frankopan - junak, pjesnik i veliki domoljub. Fran Krsto i njegov šurjak, također glasoviti Petar IV. Zrinski završavaju svoj život utamničeni u Bečkom Novom Mjestu i pogubljeni od krvničkih austrijskih habsburgovaca. Za njihova tamnovanja, carske su postrojbe pretresale utvrdu Bosiljevo i pronašle brojne dokumente kojima su ih teretili za urotu. Dakle, urota Zrinsko-Frankopanska pripremana je (i) u Bosiljevu.
Smaknućem Zrinskog i Frankopana počinju najveće pljačke i bestijalno pustošenje dvorca, koji je tada bio na vrhu svoje moći i slave. Povijest bilježi kao glavne pljačkaše carsku vojsku iz Karlovca, karlovačkog generala Herbersteina, žumberačkog kapetana Paradeisera, vicegenerala Sauera... Nestalo je veliko blago: skupocijeno pokućstvo, umjetnine, vrijedno oružje, žito, vino, stoka... A turski zarobljenici koji su čekali otkup posebno su unovčeni.
Zatim stiže prinudni upravitelj bosiljevačkog imanja plemić Juraj Kukuljević. Bosiljevo žele za sebe grofovi Purgstall iz Vinice, da zaokruže svoja imanja. Traži ga pukovnik Franjo Oršić zbog zasluge u slamanju urote (?!), kasnije ga silom čak i zauzima, ali je morao odstupiti. Žele ga i mnogi pohlepni plemići.
Kraljevska komora odlučuje Bosiljevo dati hrvatskom banu Nikoli III. Erdedyju- velikom neprijatelju Zrinskih i Frankopana (?!). Poslije njega, vlasnici su njegov sin, zatim kći udana za grofa Auersperga, zatim grofovi sinovi. Oni predaju imanje plemiću Ignaciju Vojkoviću. Pa su Auerspergi ponovno vlasnici, koji konačno prodaju Bosiljevo poznatom hrvatskom i austrijskom feldmaršalu Lavalu Nugentu, podrijetlom Ircu. On ulaže veliki novac, obnavlja grad u srednjevjekovnom stilu. Oprema ga s mnogo dragocjenih umjetnina iz čitave Europe.
Bosiljevo postaje središtem kulturnog i domoljubnog života čitavog hrvatskog plemstva, posebno pristaša hrvatskog narodnog preporoda.
Godine 1842. u Zagreb, na Harmicu (današnji glavni trg) stigla je iz Bosiljeva naoružana hrvatska četa od 300 vojnika, koju je vodio mladi grof Albert Nugent, najavivši tako početak modernog hrvatskog političkog života.
Bosiljevu se vraća nekadašnji sjaj, nude se nove mogućnosti, pristižu vrsni europski umjetnici, slikaju, izrađuju portrete maršalove obitelji. Dolazi i poznati austrijski kipar i ljevač Anton Dominik Fernkorn, izrađuje kip zmaja, koji je sve do nedavno stajao na svome mjestu, danas ga više nema.
Fernkorn ovdje upoznaje Josipa Jelačića, budućeg hrvatskog bana, kojemu će kasnije izraditi čuveni spomenik na njegovom trgu u Zagrebu.
I opet novo prokletstvo ovog dvorca. Opet sve nestaje kada maršal Laval Nugent umire u Bosiljevu u dubokoj starosti 2. kolovoza1862. godine, stariji sin Albert razočaran hrvatskom politikom, zauvijek odlazi u Englesku, a mlađi Alfred postaje doživotni zastupnik Hrvatskog sabora i do kraja života često boravi u rodnom Bosiljevu. Po njegovoj smrti, imanje nasljeđuje nečakinja, grofica Ana Nugent. Svojim neobičnim ponašanjem ona dovodi imanje do propasti a sve vrijedne stvari ponovno su razgrabljene.
Ono što nije tada razgrabljeno, nestaje poslije II. svj. rata, pa i kasnije...
I na kraju, danas svjedočimo kako u ovom slavnom, a neko vrijeme čak i najbogatijem i najsjajnijem hrvatskom dvorcu, nekadašnjem središtu hrvatskog kulturnog i domoljubnog života više nema ni ostataka od ostataka!
Hoće li barem zidine biti spašene?
pripremio Nikola Volović
(Udruga za očuvanje kulturne i prirodne baštine ZORA - PRILIŠĆE 1925)
http://www.prilisce.hr/ e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
