Jedan u nizu izleta, koje Društvo poduzima u povodu obilježavanja pedesete obljetnice osnutka i djelovanja, 1967. – 2018., bio je ostvaren u srijedu, 13. lipnja 2018. godine, kada su se članovi i prijatelji, zaputili u posjet starim gradovima Bosiljevu i Novigradu na Dobri, kao i naseljima Prilišće i Novigrad na Dobri, te župnim crkvama u njima. Organizator izleta i njegov „dobri duh“, bio je, kao i uvijek, Stojan Jovanoski.

Polazak je bio s parkirališta na Trgu Mažuranića, u visini Etnografskog muzeja u Zagrebu, u 9,00 sati. Vrlo komforan i čist autobus, dovezao nas je do prve standardne postaje u restoranu Marché, u Draganiću. Sljedeći smjer bilo je naselje Bosiljevo. Nakon silaska s autoputa pridružio nam se  g. Nikola Volović, predsjednik Udruge za očuvanje kulturne i prirodne baštine Zora a bavi se umjetničkim oblikovanjem metala, vodi tvrtku Vindom d. o. o., stanovnik je Prilišća u kojem je i rođen, bio nam je vodič kroz sve točke koje su sljedile. Više o Prilišću na mrežnoj stranici www.prilisce.hr.

Sljedio je kratak posjet Bosiljevu u kojem je g. Nikola Volović posudio ključ za Stari grad Bosiljevo. Nekad sdrednjovjekovni utvrđeni grad. Sama utvrda nastala je vjerojatno početkom XV. stoljeća, a prvi vlasnik bio je Bartol IX. Frankopan, 1461. Već u XVI. stoljeću stižu dominikanci. Krajem XVII. stoljeća izgrađen je gospodarski majur s konjušnicom, kovačnicom, štalama, sjenicama i bunarom. Utvrda nikad nije pala u ruke osmanlija, dok su okolna mjesta u više navrata bila razorena. Najveće stradanje ovoga kraja dogodilo se 1582. godine, kad su karlovački konjanici izvojevali veliku pobjedu nad Osmanlijama, a potom uletjeli u njihovu zasjedu gdje su potučeni i sasječeni. Ana Katarina Frankopan ovdje je rođena 1625. godine. Ovaj prvotno utvrđeni grad su Frankopani, kad su postali njegovim vlasnicima, preuredili u dvorac. Posjedovali su ga skoro dva stoljeća, tj. sve do Zrinsko-Frankopanske urote, kada su bili pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu, 1671. godine. Carska vojska pod zapovjedništvom krajiškog generala, grofa Ivana Josipa Herbersteina, zaplijenila je sve što je mogla. U općem grabežu, kratko vrijeme dvorca se je domogao ban Nikola Erdödy, 1684. godine. Njegova kćerka Ana Barbara, udaje se za grofa Andriju Auersperga i dvorac postaje njihov posjed.

Grof Laval Nugent, (sam je svoje prezime izgovarao Nižan 'francuski', jer je obitelj potjecala iz Normandije u Francuskoj, na njemačkom se prezime izgovara Nugent, te na engleskom Njudžent) general bojnik od 1809., s engleskom vojskom sudjelovao je u ratnim sukobima u Španjolskoj. Godine 1813. preko Karlovca ušao je u Rijeku, te je pobijedivši francusku vojsku u Istri, zauzeo Trst i nastavio s vojnim akcijama u Italiji. Od 1817. do 1820. bio je zapovjednik napuljske vojske. Laval Nugent ženi vojvotkinju Giovannu Sforza u Napulju, 26. 11. 1815. godine, koja je bila rođakinja Frankopana i s kojom je imao šestero djece. Od toga vremena datira njegov interes za Frankopane i Hrvatsku. Od 1822. bio je riječki patricij, a od 1824. član je Hrvatskoga sabora. Istaknuo se kao sudionik hrvatskog narodnoga preporoda. Godine 1848. sudjelovao je u vojnim sukobima u Italiji, 1849., u činu feldmaršala zauzeo je jugozapadnu Ugarsku.

Dvorac Bosiljevo kupuje od grofova Auersperg 1820. godine, koji je bio rodno mjesto Frana Krste Frankopana. Provodi opsežnu i cjelovitu obnovu starog grada u romantičnom duhu i oprema ga najskupljim inventarom, te Bosiljevo postaje najbogatije opremljen i uređen dvorac čitave Hrvatske. U to vrijeme u Bosiljevu se je razvio i bogat društveni život. Laval i sinovi znali su i služili su se hrvatskim jezikom. Među značajnim posjetieljima bio je i austrijski kipar A. D. Fernkorn. Za naručitelje izradio je kip brončanog zmaja, kojem je zametnut trag. Čest gost bio je i Josip Jelačić, kasniji ban. Vjerojatno poznanstvo A. D. Fernkorna i Josipa Jelačića, može se povezati sa kasnijim spomenikom, banu Jelačiću, kojem je autor isti umjetnik. Spomenik resi glavni zagrebački trg i redovita je meta sve brojnijih turista, osobito onih sa Dalekog istoka. Laval je, između ostaloga, imao i jednu sobu posvećenu japanskim sadržajima. Na zidovima te dvorane ostale su slikarije i poruke napisane na japanskom jeziku.

Perivoji oko dvorca bili su raskošni, s bogatom florom, a njihova izgradnja i održavanje odražavala je ideje i sklonosti različitih vlasnika. Laval Nugent bio je i u ovom pothvatu glavni pokretač. Posjedovao je Trsat (od 1824.), Dubovac (od 1837.), te niz manjih nekadašnjih frankopanskih posjeda. Bavio se arheološkim istraživanjima i bio kolekcionar umjetnina. Godine 1843. u tvrđavi Trsat otvorio je Museum Nugent, sa zbirkom antičkih skulptura (danas u Arheološkom muzeju u Zagrebu). Feldmaršal Laval Nugent umire u Bosiljevu, 21. 08. 1862. godine, a pokopan je bio u obiteljskom mauzoleju „Mir junaka“ u starom gradu Trsatu nad Rijekom.

Lavalov sin Arhtur zbog rastrošnosti prodaje sva imanja osim Trsata i Bosiljeva, gdje i umire 1897. Nije imao djece. Stariji sin Albert zauvijek  je napustio Hrvatsku i umro u Londonu 1896. godine. Njegova izvanbračna kćer Ana Nugent, prodala je Bosiljevo brodovlasničkoj i trgovačkoj obitelji Kozulić, i živjela na Trsatu još 1930-tih godina. Bila je posljednja vlasnica Trsata. Preminula je u dobi od 82 godine, u Drugom svjetskom ratu.

Nakon Drugog svjetskog rata, stari grad Bosiljevo bio je nacionaliziran. Sljedila su različita korištenja ovog izuzetnog arhitektonskog ostvarenja. Jedno vrijeme bio je i starački dom. Zatim postaje ugostiteljski objekt u dijelu dvorca. Za vrijeme Domovinskog rata, bio je i pričuvna bolnica.

Sljedio je posjet dvorca u kojeg smo stigli Karolinom, kroz dugu aleju lipa prema glavnom ulazu, prije kojeg smo prošli pokraj zgrade predstraže. U tom zdanju nekad je stanovao zapovjednik straže, a u prizemlju su spremno čekali stražari i konjušari.

Sama utvrda smjestila se na stijeni koja se ruši do malog izvora i potočića.

Tlocrt mu nije pravilan. Nije u izvornom obliku, nego je u 19. i 20. stoljeću pregrađen. Zahvati su bili u stilu romantizma.

Glavna građevina dvorca je četverokutna, trokatna branič kula, koja je služila i kao tamnica i stražarnica. Ta kula danas je našla svoje mjesto u grbu općine Bosiljevo. U najstarijem jugoistočnom tornju ostatci su kapelice svete Ane. Razgledom dvorca mogli smo naići na tragove nekadašnjeg raskoša. To se je moglo isčitati na bogato oslikanim drvenim tavanicama, što suvremeni vandali nisu uspjeli dosegnuti. U velikoj dvorani za prijemove uznemirili smo brojne šišmiše, koji su visili s greda drvenog stropa. Na vanjskom zidu dvorca naišli smo na šest uklesanih kamenih grbova. Među njima je i grb obitelji Nugent s geslom „Decrevi“ „Odlučio sam“.

Među značajnijim mijenama posjedovanja i vlasništva, treba spomenuti i ulogu Siniše Križanca, koji ga je dobio u tijeku pretvorbe devedesetih godina prošlog stoljeća. Za njegove ere razgrabljeno je ono što je još bilo ostalo.

Aktualni vlasnik Staroga grada Bosiljeva je Republika Hrvatska, a u operativnom smislu njime, od 2008. godine, upravlja Općina Bosiljevo.  

Nakon završetka razgleda Starog grada Bosiljeva, uputili smo se prema starom cestom Lujzijanom prema Vukovoj Gorici i Prilišću slušajući priču o ovoj brdskoj cesti nekada europskoj ljepotici. Lagani prolaz kraj porušenog rodnog imanja posljednjeg hrvatskog bana dr Ivana Šubašića, uz kratko zaustavljanje kraj miljokaza u Prilišću, stižemo do župne ckrve svete Marije Magdalene, koja je u Prilišću izgrađena 1866. godine, posvećena je 1868., a župa je osnovana 1876. Jednobrodna građevina sa pravokutnim svetištem i zvonikom uklopljenim u korpus lađe, smještena je u samom naselju, na povišenoj zaravni tako da se vidi izdaleka. Zbirka misnog ruha župe upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske 2016. godine, pod nazivom Spasi dušu svoju, a sastoji se od 42 predmeta koji svjedoče o kulturnoj svijesti i ekonomskoj moći župljana, kojih je godine 1912. bilo 2.717, a među njima zabilježene su samo dvije nepismene osobe. Inače, prvi Prilišćanim se je iselio u novi svijet, Sjedinjene Američke Države, 1884. godine. Kasnije su ga sljedili mnogi. Pretežno su se naseljavali u Pittsburghu. Tradicijska povezanost sa susjednom Republikom Slovenijom potvrđuje se i u narudžbi izrade crkvenih kipova, rad kipara Konrada Shatza iz Tirola. Ženidbene i poslovne veze sa Belom Krajinom u Sloveniji i danas su vrlo jake. Može se reći, da rijeka Kupa, koja je prirodna granica između dvije države, u ovom slučaju uvijek je bila poveznica. U ljetnim mjesecima, kada je nizak vodostaj, druženje dviju obala ostvarivalo se je ljudskim lancem, gaženjem preko riječnoga korita. Ova druženja su se u pravilu događala u vrijeme proslave crkvenih godova i proštenja. Crkva ima i vrijedne orgulje koje je izradila poznata radionica Heferer.

G. Nikola Volović u crkvi nam je održao predavanje s pwp prezentacijom o povijesti župe Prilišće, Donjem, Srednjem i Gornjem Prilišću i Vukovoj Gorici. Priliška povelja, prvi je pisani dokument u kojem se spominje Prilišće i Prilišćani. Pisana je glagoljicom u gradu Ozlju 25. lipnja 1544. godine, a original se nalazi u Budimpešti.

Kuće su bile drvene s vrlo malim prozorima, pokrivene slamom. U većoj sobi gdje bi ukućani jeli i spavali, nalazio se stol s klupama, kreveti i škrinje za robu. U jednom kutu nalazila se velika „peć na slipe oči“, koja se ložila iz susjedne kuhinje u kojoj se pekao kruh. U kuhinji se nalazilo ognjište nad kojim je o lancu visio kotlić u kojem se kuhalo jelo.

Kuće kasnije dobivaju zidanicu, kamenom zidano prizemlje dijelom ukopano u zemlju, a ganak je uzdignut od zemlje, kao prilazni predprostor svih prostorija iznad zidanice. Iza kuhinje nalazila se staja, a ispod sobe mali podrum. Podovi su bili uglavnom zemljani. Pod strehom ispred prostorija protezao se ganak (trijem), otvoren vanjskoj strani gdje se nalazila klupa „vuhač“ s vodom i pod krovom srpovi i ostali sitni alat.

Kasnije počinje vrlo kvalitetna gradnja, za ono vrijeme modernih kuća, koje još i danas odolijevaju vremenu i služe svojoj svrsi, kao kuće za zdravo stanovanje. Građene su od materijala kojega daje priroda: drvo, kamen, zemlja (opeka, crijep). Graditelji brižno biraju mjesto gradnje i položaj kuće (prema suncu, zaklonjene od jakih vjetrova, pogodnost pristupa, poštivanje susjeda, veza sa gospodarskim zgradama.

Prometna povezanost sela bila je ostvarena cestom Karolinom (građena od 1726. do 1728.), njezin dio je prolazio kroz Prilišće, koji se još i danas zove Stara cesta. Cesta Lujzijana izgrađena je od 1803. do 1811., i povezivala je Rijeku i Karlovac. U Prilišću je bitno utjecala na razvoj sela, domaćinstva i opću kulturu ljudi. Uz nju je bio vezan gospodarski i ukupni napredak Prilišća, te je donio nov način života.

U Prilišću su djelovali i „prajzeri“ (pokućarci, kočevari), putujući europski trgovci, a mogu se pratiti od sredine 19. stoljeća do 1. svjetskog rata. Trgovali su raznom sitnom robom koju su nosili u drvenom ormariću, naprtnjači. Donosili su nove ideje i unapređivali svoja domaćinstva. Na sjeveru su stizali preko, Slovenije, Austrije, Češke, i Njemačke, do grada Chemnitza, smještenog u pokrajini Saskoj, sa tada jakom proizvodnjom tekstila. Drugi pravac kretanja „prajzera“ bio je preko Slovenije, Mađarske, Slovačke, Češke, Poljske, Njemačke do Chemnitza, kao jantarni put.   

Širina ceste je 26 bečkih stopa (8,2 metra), a dužina 18 austrijskih poštanskih milja (136,5 km; 1 milja =  7,586 km). Milje su bile podijeljene u 16 odsjeka. Za gradnje ceste Lujzijane u Prilišću je postavljen kameni miljokaz, jedan od njih 18, od Karlovca do Rijeke. Brigom Tamburaškog i prosvjetnog društva Zora (danas Udruga za očuvanje kulturne i prirodne baštine Zora – Prilišće 1925) iz Prilišća, miljokaz je obnovljen, te postavljena informacijska ploča i uređen čitav okoliš. Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 1929. godine. Prvi vatrogasni dom sagrađen je 1936., a drugi 1967. - 1970. godine. 

Škola u Prilišću počela je s radom 1860. godine. Jednoodjeljenska škola djelovala je do 1923. godine, kada se organizira nastava u dva razreda. Školstvo se razvijalo sve do devedesetih godina prošloga stoljeća. Kako je došlo do depopulacije danas (stanovnika ima manje od dvije stotine) djecu prevoze autobusom u netretićku školu. Znameniti stanovnici Prilišća bili su Josip Volović, koji je postao svećenik i profesor na KBF-u, a akademske 1909./1910. godine, bio je i rektor Sveučilišta u Zagrebu, i dr.  Ivan Subašić, r. u Vukovoj gorici, zadnji je hrvatski ban, Banovina Hrvatska 1939. godine.

Etnografska zbirka dokumenata, fotografija i predmeta postavljena je 1984. godine, kada je izgrađen Zavičajni dom.

Zatim, uz kratko zadržavanje kraj groblja, kapele svetog Leonarda i arheološkog nalazišta nastavljamo put prema Starom gradu Novigrad na Dobri.

Na putu prema starome gradu morali smo preći preko prekrasnog kamenog mosta, koji se nalazi nedaleko. Most je podignut 1730. godine u sklopu izgradnje povijesne ceste Karoline, prve moderne ceste tog vremena, koja je povezivala Karlovac sa Bakrom i Rijekom. Most na rijeci Dobri ima deset lukova, zamijenio je stari, dotrajali, drveni most iz 16. stoljeća. Most je jedan od najvrednijih spomenika graditeljstva stare hrvatske mostogradnje i jedan je od najstarijih i najljepših riječnih mostova u Hrvatskoj. Zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske upisan je u odnosni registar Ministarstva kulture. 

G. Josip Jakovčić, predsjednik Društva prijatelja Novigrada na Dobri „Frankopan“, (http://drustvo-frankopan.hr), bio nam je vodič u tijeku posjeta Starom gradu. Kada je sagrađen ne zna se točno, navodno 1193. godine. U posjed krčkih knezova Frankopana dolazi najkasnije do 15. stoljeća. U njihovom vlasništvu ostaje do njihove propasti u „Zrinsko-frankopanskoj uroti“ 1671., čije je jedno od središta upravo bio stari grad Novigrad.

Utvrda je teško bila stradala i nakon provale Osmanlija 1543. godine. Dvorac je bio spaljen, ali je ubrzo i obnovljen.                                              

U vrijeme obitelji Frankopan, stari grad je dograđivan, te je bio uređen i kao udoban stambeni prostor.

Grad ima tlocrt nepravilnog trokuta. Velika okrugla kula smještena je na sjeveru, na vrhu trokuta, a na druga dva ugla su još dvije okrugle kule. Jedini ulaz u grad je s južne strane. Najstariji sačuvani podatak koji govori o Novigradu je iz 1495. godine. U ispravi iz 1558. godine, o zapljeni imanja Stjepana Frankopana, o Novigradu napisano je, da je grad zidan, te da ima znatan prihod od mitnice na mostu preko Dobre, kuda je prolazila glavna cesta od Metlike za Budački i dalje prema Kladuši. Nadalje, stoji da je ovaj feudalni posjed imao mnogo šuma, pašnjaka, oranica, voćnjaka i vinograda. Ispod grada bio je trg, mjesto gdje se trgovalo.

Nakon uništenja plemićke obitelji Frankopan, grad je opljačkan i porobljen. General Vojne krajine, grof I. J. Herberstein, zapovjednik iz Karlovca, posjedovao je grad do 1689., kada ga oporučno ostavlja pripadnicima malteškog reda, koji ga prodaju barunu Stjepanu Patačiću 1746. godine. On ga uređuje u barokni plemički dvorac. Godine 1809. dvorac kupuje francuski bojnik Mirko pl. Haraminčić, u vrijeme francuske vladavine ovim prostorima. Nakon njega dvorac postaje hrvatski zemaljski erar. Karlovački veleposjednik Turk, obnavlja ga krajem 19. stoljeća. Od 1919. godine grad je u vlasništvu baruna Zdenka Turkovića, a od 1939. godine, u vlasništvu je Banovine Hrvatske.

U vrijeme 2. svjetskog rata grad je bio spaljen 4. 01. 1944. godine i porušen. Jedino nije bila stradala kapelica sv. Lovre, koja se nalazila na katu zapadne kule.

Godine 1994. zalaganjem Josipa Jakovčića, prvog župana Karlovačke županije, i njegovih suradnika Miroslava Pregleja, Marine Šojat, Vladimira Peršina – Mrkvice, i Karlovačke županije, poduzeti su prvi koraci za spas od propasti i zaborava ovog slavnog grada.

Godine 1999. na poticaj udruge Društva prijatelja Novigrada na Dobri „Frankopan“, sredstvima Ministarstva Kulture Republike Hrvatske, te pod stručnim nadzorom Konzervatorskog odjela u Karlovcu, započinje građevinska sanacija južne lijeve kule, koja je u potpuosti rekonstruirana, i na njoj je izgrađen vidikovac. Namjera udruge je da se sustavnim radom očuva postojeće stanje, te da se konzerviraju i obnove najvrijedniji dijelovi grada.

Stari grad Novigrad na Dobri, zaštićeno je kulturno dobro, upisano u Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske. U tijeku je priprema ambicioznog projekta zaštite devet starih gradova i dvoraca smještenih u Karlovačkoj županiji, za koje će bit zatražena sredstva odnosnih fondova Europske unije. Zahvalivši se g. Jakovčiću, na sadržajnom vođenju kroz dugu povijest ovog starog grada i sa nadom da će Društvo prijatelja Novigrada na Dobri „Frankopan“, uspješno nastaviti najavljene projekte njegove revitalizacije, nastavili smo naš put prema župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u naselju Novigrad na Dobri.

Ispred restorana Stari Farof u Novigradu - iznenađenje, dočekao nas je direktor Krajinskog parka Kolpa iz susjedne Slovenije g. Boris Grabrijan sa suradnicom g-đom Tončkom Janković. Bili su obučeni u belokranjsku narodnu nošnju i ponudili su nas sa belokranjskom pogačom, a g. Grabrijan nas je upoznao s dostignućima i djelovanjem njihovog parka prirode.

U restoranu je poslužen obilan i ukusan ručak. Nakon njega bilo je dovoljno vremena da se razgleda cijeli kompleks Vincentinum, od Kalvarije, spomenika svim žrtvama ratova u ovom kraju, do vrlo zanimljive župne crkve.

Svetište je sagrađeno u XV. stoljeću u gotičkom stilu. Kasnije je dograđena jedna lađa, također u gotskom stilu, ali je 1781. godine barokizirana (Đuro Szabo). Lađa je dugačka 24 m, široka  7,72 m i visoka oko 8 m. Biskup Maksimilijan Vrhovac crkvu je posvetio 20. srpnja 1823. godine. Zvonik je visok oko 25 m. Na desnoj strani nalazi se sakristija. Crkva je pod zaštitom konzervatorskog zavoda. Prozori iza glavnog oltara i bočnih strana lađe ukrašeni su vitrajima, darovima župljana iz Amerike (1914. i 1916.). Glavni oltar sa svetohraništem ukrašen je likovima četiriju evanđelista i s kipovima sv. Ane i sv. Joakima, Isusove bake i djeda. Postoje još dva pokrajna oltara, oltar sv. Antuna, opata, pustinjaka, s kipovima sv. Apolonije (zaštitnice zubobolnih i dentalne struke) i sv. Lucije (zaštitnice od očnih bolesti), te sv. Ilije, s kipovima sv. Florijana i Valentina. U blizini oltara sv. Ilije nalazi se drveni kip Bezgrješne Djevice, zaštitnice župe, s natpisom koji zaziva njenu zaštitu nad hrvatskim narodom, koji je dar župljana iz Amerike, 1916. godine. Muka Spasiteljeva prikazana je na 14 slika s postajama Križnog puta. Orgulje je izgradio poznati mariborski majstor Jozef Brandl. Na jugo-zapadnoj fasadi crkve ugrađena je kamena ploča s porukom na latinskom jeziku. Na sjevernoj fasadi prema apsidi uz nekad postojeća vrata otkriven je, prilikom restauracije crkve, u prvom desetljeću ovoga stoljeća,  tekst pisan glagoljicom.    

Župa pod imenom Novigrad na Dobri spominje se prvi put 1018. godine, u popisu župa Krčke biskupije. Nakon brojnih mijena, oko 1340. pripala je Zagrebačkoj biskupiji. Mjesto Novigrad na Dobri, u kojem se nalazi župna crkva, nekad je nosilo ime Cirkveno Selo, što se znade čuti od starijih mještana i u naše vrijeme.

Svi izletnici bili su oduševljeni doživljenim. Dočarana bogata prošlost ovoga kraja uz lijepo vrijeme, poticajne vodiče, g.g. Nikolu Volovića i Josipa Jakovčića, te glavnoga „krivca“ g. Stojana Jovanoskog, ostat će upamćena kao dio ciljane aktivnosti Društva prijatelja cvijeća i zelenila Zagreb, u tijeku njegove jubilarne pedesete obljetnice.

Putopis napisao: Zvonimir Kaić

Bilješka o autoru: ZVONIMIR KAIĆ, specijalist pedodoncije i socijalne stomatologije, sada umirovljen. Rođen 1942.  Diplomirao na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1965.), Doktorirao (1983.). Radio na Stomatološkom fakultetu i u Klinici za stomatologiju KBC-a Zagreb. Bio predstojnik Zavoda za dentalnu antropologiju (1978.–2003.) i pročelnik Kliničkog zavoda za opću stomatologiju Klinike za stomatologiju (1978.–2007.). Područje znanstvenog interesa: dentalna antropologija, orofacijalna genetika, povijest zdravstvene kulture. Bio je voditelj više znanstvenih projekata i mentor diplomskih, magistarskih i doktorskih radova. Publicirao je 151 znanstveni i stručni rad. HLZ Začasni član (2006.), HKDM povelja, 2013. Redoviti član AMZH od 1994. godine

Udruga Zora bila je domaćin zanimljivom društvu iz Zagreba, ovako su najavili svoj dolazak:

"Povodom 50-godišnjice djelovanja Društva prijatelja cvijeća i zelenila –Zagreb, organiziramo jednodnevni izlet u zanimljiv dio naše domovine, iznimnog bogatstva prirodne i kulturne baštine.

Želimo doživjeti jedinstven doživljaj prirodnih ljepota rijeka Kupe i Dobre te dvoraca Bosiljeva i Novigrada. Privlačnost ovih krajeva otkriva se i u povijesnom kontinuitetu još od uglednih polemičkih obitelji Frankopana i Zrinskih koji su ovdje sagradili slikovite dvorce.

Polazak je iz Zagreba autobusom i vožnja u pravcu Bosiljeva, naselja koje se smjestilo između rijeka Dobre i Kupe, na ulazu u gorsku Hrvatsku.

Tu ćemo se upoznati sa prošlošću srednjovjekovnog utvrđenog grada smještenog na stijeni.

Nakon toga odlazimo u slikovito ruralno naselje Prilišće smješteno na staroj povijesnoj cesti Lujzijani sa brojnim autohtonim kućama i župnom crkvom Svete Marije Magdalene iz 1866. godine, te kapelom Svetog Leonarda i arheološkim nalazištem na stijeni iznad Kupe.

Na desnoj obali rijeke Dobre, u neposrednoj blizini starog kamenog mosta, posjetit ćemo ruševine frankopanskog grada Novigrada. Preko tog mosta prolazi stara Karolinska cesta, koja se proteže od Karlovca preko Novigrada, a završava u Bakru.

I na kraju posjetit ćemo župnu crkvu u Novigradu koja obilježava 1000 godina prvih pisanih tragova."

Njihov doživljaj i opis puta - uskoro...

01 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC0291701 DSC02917

Ovako je davno pisao A.G. Matoš:

„Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravlja da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski, i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljudse danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti 'osiguran' pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist. Mene još ni jedan Židov nije prevario, to Židovi o meni ne mogu reći, mada ne trgujem ni u malo. Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi raznih Bradanovića, da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života, pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budeći energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nadasve koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative. Što će nam Nagodba i drugi ugovori i prava ne znamo li ih braniti? Što će nam inteligencija bez slobode? Što će nam znanje bez snage za upotrebu? Šta će nam zemlja bez racionalnog rada? Šta će nam ideje bez energije? Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Uzmite prve zemlje svijeta: samo savršenim razvitkom i disciplinom pojedinačnih energija savladava sve zapreke japanski vojnik amerikanski farmer, engleski mornar i francuski građanin. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, eneregičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi. – Jest nagodba nije sreća, kao ni birokratski sistem, ali zar sami Hrvati ne stvoriše i zar još ne podržavaju jedno i drugo. Što da bacamo kao balavci krivicu uvijek na druge kada znamo da smo tako lijeni, tako indolentni, tako mlohavi i bez ikakve inicijative, da u Zagrebu bez balkanskih, 'barbarskih' Bugara ne bi imali ni čestitog povrća. Jest, kao u Relkovićevo vrijeme je naš svijet lijen, bez samopouzdanja i ponosa, radin i poduzetan samo pod moraš, pa je zbog te nečuvene oblomovštine naša plodna zemlja i naš lijepi, daroviti, blagoslovljeni narod u banovini bez onih razvijenih stališa, koji danas svuda vlastitom inicijativom, self-helpom i samopouzdanjem stvaraju građanstvo i slobodne profesije. Čime, molim vas lijepo, priječi Nagodba našem Šokcu bolje obrađivanje zemlje i urednost porodičnog života? Tko smeta našoj omladini da mjesto u pisare i pandure ide u elektrotehničare, trgovce i ekonome? Koja Nagodba tjera naše neznalice i glupane da se posvećuju prosvjeti i knjizi? Koji sistem na svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujmo mi: dolce far niente je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas" (str. 175.-177.).

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.)

(06.05.2018.) pripremio Nikola Jakšić

 

I ove godine, 26.5.2018., je u sklopu akcije Hrvatska volontira skupina mještana uredila prostor između groblja i kapele.

„Dobrovoljni rad (volontiranje) je pravo svakog pojedinca da svojim angažmanom sudjeluje u stvaranju zajednice u kakvoj želi živjeti.“

Kakvu zajednicu priželjkuju oni koji se ne uključuju u akcije od zajedničkog interesa?

U sklopu manifestacije „Hrvatska volontira“ mještani Prilišća i korisnici groblja, mrtvačnice, kapele i čitavog prostora, imali su priliku učiniti korisno djelo za svoju zajednicu i time potvrditi našu snažnu tradiciju dobrovoljnog rada – volontiranja.

Potvrdila je to samo vrijedna skupina ljudi koji iza sebe imaju vrlo značajan doprinos u dugogodišnjem dobrovoljnom radu na korist svima u našoj Župi.

Nažalost i Vijeće mjesnog odbora koje je upisano kao organizator a trebalo je biti nositelj ove akcije uopće se ne odaziva na akcije koje su neophodne za život ljudi u našem MO. (Politikantstvo i palanački duh uzimaju svoj danak?!)

01 DSC0258002 DSC0258503 DSC0258604 DSC0258205 DSC0258306 DSC0258407 DSC0258708 DSC0258109 DSC0258910 DSC0261111 DSC0261512 DSC02610

Prolaz emigranata preko Prilišća više i nije neka novost, brojni tragovi ostaju nakon njihovog prolaska. Zanimljivo je jedno njihovo skrovište/prenočište, čini se, dobro odabrano?!

1 20180506 1840132 20180506 1834043 20180506 1834354 20180506 183649 001

5 20180506 183657 0016 20180506 1834137 20180506 183516 0018 20180506 183506 001

 

(06.05.2018.) NV