Dugo će se prepričavati uspješna radionica pisanica na već zaboravljeni način izrade pisanica s voskom. Tek poneki stariji pamte ovaj način bojenja pisanica uz pomoć pčelinjeg voska a naši susjedi preko Kupe već godinama održavaju ovakve radionice širom Bele krajine za sve zainteresirane. Nakon višegodišnjih neuspjelih pokušaja članova udruge Zora, ove godine radionica je ipak održana u Prilišću uz lijepi odaziv zainteresiranih.  Za ovaj važan događaj u očuvanju naše kulturne baštine zahvalni smo poduzetnom direktoru Krajinskog parka Kolpa Borisu Grabrijanu i osobito voditeljicama radionice Anici Cvitkovič i Tončki Jankovič, koje su strpljivo brinule o svakom detalju u podučavanju izrade pisanica ovom tehnikom...

123456789101112131415161718192021222324 

Pozivamo vas!

Udruga Zora u suradnji s Krajinskim parkom Kolpa (Slo), organizira radionicu na kojoj će se izrađivati pisanice na tradicionalan način, po uzoru na belokranjsku pisanicu, koja je danas zaštićeno kulturno dobro. Slične pisanice su se nekada izrađivale i u našem kraju. Prilika je ovo svima zainteresiranima da se ova tradicija obnovi. Radionicu će voditi Anica Cvitkovič, majstorica domačeg obrta s certifikatom DUO i Tončka Jankovič, naša dugogodišnja suradnica. 

Nedjelja, 18.3.2018. - počinje u 15 sati u prostorijama udruge Zora

Svoj dolazak najavite na e-m: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., ili bilo kome od članova udruge!

      * * *   

Pisanice, bojom ukrašena jaja, u Hrvatskoj su duboko ukorijenjene u tradiciju. Pisanice su simbol novoga života i Isusovog uskrsnuća. Boje i motivi pisanica imaju simboličko značenje, a osim simbola života bile su i tradicionalan dar. U prošlosti, jaja su se bojala prirodnim bojama, a ta je tradicija i danas živa, uz to danas se jaja ukrašavaju i na druge načine. Najčešće prirodno bojanje jaja je pomoću ljuske crvenog luka, da bi se dobila crvena boja. Pritom se osim potpunog bojanja moglo jaje oslikati voskom, a tek onda obojiti. Nakon kuhanja i bojanja skida se sloj voska ispod kojeg jaje, odnosno oslik ostaje prirodne boje. Često se jaje umatalo u tkaninu unutar koje se postavila kakva travka ili listić, često djetelina ili peršin, tako bi jaje dobilo zanimljiv ukras.

Zanimljivosti o pisanicama:

- Najveća tradicija pisanica je na istoku Europe.

- Najveća pisanica na svijetu nalazi se u Kanadi, a postavila ju je ukrajinska manjina 1975. god.

- Među najpoznatijima su Fabergé jaja, remek-djelo ruskoga zlatarstva.

- Sv Augustin u 5. stoljeću spominje jaje i izlazak pileta iz ljuske kao simbole novoga života.

- Germanski narodi su jaje i zeca uzeli kao simbole za kršćansku proslavu Uskrsa.

- U SAD-u na livadi ispred Bijele kuće pod pokroviteljstvom predsjednika održavaju se utrke u rolanju pisanica na Uskrsni ponedjeljak.

- Posebno ističemo: Naši susjedi preko Kupe ponosni su na svoju belokranjsku pisanicu koja je jedan od simbola Bele Krajine. Ona nije povezana samo s Uskrsom, već se izrađuje tijekom cijele godine, pa se također po tradiciji daje za rođendane i druge prigode. Često ima ispisanu posvetu.

„Noć kada je Tony hicima ugasio svjetla, i druge priče

Autor: J.Leigh Hirst, (objavljeno 2016.)

Prijevod i obrada: Goranka Šubašić-Muharemaj, (članica Udruge „Zora“ - živi i radi kao prevoditeljica u Kanadi. Rođena u Karlovcu a dio života provela je u Vukovoj Gorici).

Iz poglavlja „Moja bivša Jugoslavija“, op.p., stranica 110. Sva su lica stvarna. (Knjiga još nije izdana na hrvatskom jeziku).
*  *  *

Ulomak iz dnevnika Parkera Wellsa, mladog Kanađana, sa putovanja po Bosni i Hrvatskoj 1963.g. Njegova bivša djevojka Zlata (Goldie) zamolila ga je da pokuša pronaći očevu sestru, Maju. Otac, Ivan Starić, otišao je u Kanadu dvadesetih godina prošlog vijeka, ostavivši svoju trudnu zaručnicu Maji na brigu dok se ne snađe i sakupi novac za njezin dolazak. To se međutim nikada nije dogodilo, niti bilo kakav pokušaj kontakta. Zaručnica je rodila kćerku, udala se i otišla u Južnu Ameriku. Ivan se također oženio, no sestru je krivio zbog udaje svoje zaručnice i djeteta koje nikad nije vidio.

Maja i Parker otišli su do trga gdje je skromna crkva bila okružena s nekoliko trgovina. Jedina ulična svjetiljka gorjela je iznad raskršća dvije ulice. Uzdignute glave, kao da je ponosna zbog svojega gosta  iz daleka, dovela ga je do natkrivenog restorana, neke vrste muškoga kluba gdje su na širokoj terasi muškarci ispijali tursku kavu, prkoseći ledenom vjetru.

Za jednim stolom sjedio je otmjeni stariji gospodin. Maja ga je upoznala sa Parkerom, te nakon kratkog objašnjenja krenula prema crkvi.

Gospodin, umirovljeni liječnik, govorio je engleski. Njegovo držanje i prijateljski ponuđena stolica davali su Parkeru dojam da ga je već poznavao od ranije.

„Maji ste priredili veliko iznenađenje“, dr.Kristanović se nasmiješio;

„Šok bi bio bolji izbor riječi“, odgovori Parker;

„Da, ali do sada je preživjela toliko šokova i tragedija - suprug, sin – da je ovo zapravo ugodan šok. Jako je sretna, što je rijedak slučaj. Ima ovdje puno žena koje kao i Maja nose vječnu crninu i nedjeljom se pomole u crkvi za svoje poginule očeve, sinove, muževe…ali mislim da danas postoji drugi razlog za Majin odlazak u crkvu. Znate, mi smo iz istoga sela u Hrvatskoj- Maja je imala petero braće i sestru, a onaj kojega vi poznajete bio joj je najbliži; teško joj pada njegova ljutnja.

„Maja želi da posjetim jednu ženu u Zagrebu. Mislim da joj je to sestrična, Vlasta.“

Liječnik je kimnuo glavom: „ Nazvati će je iz kluba da se dogovore. Sestrična je Vlasta Šubašić. Možda vam je ime poznato?“

„Šubašić? Čuo sam za tog čovjeka, Ivan Šubašić.“

„To je taj. Bio je Vlastin suprug.“

To mu Goldie nije ispričala. Sumnjao je da je i znala da ta žena postoji, a kamo li da je supruga Ivana Šubašića, ili da je Maji u srodstvu.

Parker je upitao liječnika: “Poznavali ste Ivana Šubašića?“

„Bili smo zajedno u ratu. Prvom ratu, u Solunu. Znao sam tko je. Kasnije sam ga poznavao preko Hrvatske seljačke stranke, dok je bio ban Hrvatske.“

„To je bilo 1939.?“

„Da. Nakon njemačke okupacije evakuiran je s kraljem u London. Kada se vratio krajem zadnjega rata, bilo nas je koji smo u njemu vidjeli osvježavajući vjetar što će udahnuti novi život u lešinu kakva je bila naša zemlja.

Ali nije se mogao nositi sa Titom. Nakon par mjeseci provedenih u Beogradu vratio se u Zagreb i umro  deset godina kasnije.

Bio je dobar čovjek. Jedan od malobrojnih časnih. Znate, ovdje nikada nije bilo demokracije. Slaveni se časte za stolom krcatim mržnjom. Njome se guše. To je prokletstvo koje opsjeda naše ljude. Jeste li čuli za strahote rata?

Fašističke strahote? Židovi? Ruske zime? Milijuni su poginuli diljem Europe, ali malo tko zna o grozotama ovdje, na Balkanu. Tito je zaklopio povijesne knjige, a ja se izlažem opasnosti pričajući vam sada o tome… Ali, star sam, a jedino mladi ljudi nisu zatočenici istine. Stari ljudi nisu razboriti jer istinu nose sa sobom u grob.

Gotovo dva milijuna ljudi je poginulo. Puno civila, uključujući žene i djecu. Hrvati, Srbi, Slovenci, Bosanci, Muslimani, Židovi, Cigani… desetina našega ukupnog stanovništva. Samo je Poljska kao narod izgubila više. Tragedija je u tome što smo se mi, Jugoslaveni, međusobno poubijali u većem broju nego što su nas fašisti pobili. Bila je to etnička, genocidna pomahnitalost. Fašisti su bili efikasni krvnici - poslagali bi seljake uza zid i na brzinu ih poubijali puškomitraljezima.

Nasuprot njima ustaše su bili grozni. Naslađivali su se krvavim orgijama, potpuno pomahnitali. Počinili su neopisive stvari. I četnici. Zaboravili su da se bore protiv fašista, pa su se borili protiv partizana, komunista. I poklali Muslimane. Vješali ih za stopala, rasporili utrobe i gledali kako umiru. Bilo je nekada ovdje u Bosni mnogo Muslimana. Sad ih je manje. Jednoga dana Tito će otići i tada će pokolj Muslimana ponovo početi.

Partizani su u usporedbi bili manje zlo, no samo u usporedbi. Mislim da i u vašoj zemlji ponekad linija koja razdvaja pravdu i osvetu postaje zamagljena… ovdje je to jedno te isto, kako bi rekli. Takav je bio slučaj u Bleiburgu-Mariboru.“

Jutro je postajalo turobno. Kiša je škropotala po limenom krovu paviljona. Suho lišće, nošeno vjetrom, motalo im se oko nogu. Svi osim jednoga, gosti su se povukli unutra. Njih dvojica su ostali. Liječnik je nastavio:

„Ispričavam se. Nisam namjeravao izložiti vas ovakvom naklapanju…mora da je sjećanje na Ivana Šubašića izazvalo ovu gorčinu.“ Njegove jasne oči postale su zamagljene, ton glasa se promijenio. Kao da je htio Parkeru pokazati da još uvijek postoje časni ljudi poput njega.

Sjedili su i osluškivali kišu. Liječnik je tada upitao: “Jeste li ovdje došli samo zbog Maje?“

„Samo? Ne znam. Rekao bih - uglavnom. Ponekad je teško raščlaniti zašto činimo to što činimo. I radoznalost.“

„Da, radoznali ste. Što znate o ovoj zemlji?“

„Samo ono što sam pročitao. Studirao sam modernu Evropsku povijest.“

„Ratove?“

„Da, ratove.“

           *  *  *  

Maja se vratila i liječnik, dr.Kristanović se ispričao. Parker je ustao i pružio mu ruku, liječnik ju je uhvatio svojom lijevom. Tek kada se nagnuo prema njemu, Parker je primijetio desnu nadlakticu položenu u krilo. Rukav je bio preklopljen i uredno pričvršćen na mjestu gdje se trebala nalaziti šaka.

TREĆI DIO: ZAGREB

Taksi je stao ispred sive četverokatnice koja je dijelila dvije usporedne ulice. Doimala se kao elegantna građevina u svoje vrijeme, sa blago zakrivljenim pročeljem i trijemom poduprtim sa četiri stupa. Sada je sloj trošne žbuke, nekada bijele, pokrivao sivi beton. Kasna popodnevna svjetlost polako je blijedila. Vozač je kretnjom glave pokazao na pojavu kod ulaza zgrade preko puta. Govorio je njemački: „Gestapo“, rekao je.

„Gestapo“?

„Da, Titova OZNA drži zgradu pod prismotrom. I vas će pratiti.“

      *  *  *  

Ništa u vezi Vlaste Šubašić nije ukazivalo na to da je nekada bila supruga jugoslavenskog premijera, bar ne Parkeru. Premda, ne bi ni znao što se očekuje od jedne takve osobe. Srdačno ga je pozdravila, uhvativši njegovu pruženu ruku u obje svoje, pomalo oklijevajući - pogled sivih očiju kratak i brzo spušten.

Sitna, prosijeda, gotovo krhka u crnoj haljini, labavoj oko pojasa; niska bisera oko vrata, lakirane cipele sa niskom potpeticom. Prošlo mu je kroz glavu da je do sada vidio samo dvije Jugoslavenke koje nisu nosile crninu  - obje prostitutke u vlaku iz Trsta.

Škripavim parketom povela ga je hodnikom do primaće sobe, prolazeći pokraj muškog poprsja na postolju.

„Ovo je moj suprug, Ivan Šubašić“, izustila je uz ponosan osmjeh, gotovo stideći se što ga upoznaje sa poprsjem. To je bilo sve. Nigdje znaka bahatosti, njezine niti njezinog doma.

Na zidovima ni plaketa, ni počasti, ni fotografija bračnog para na velikim svečanostima.

Ništa nije odavalo činjenicu da su se nekada kretali u najvišim diplomatskim krugovima Londona i Washingtona. Stan je bio prostran i taman, osvijetljen samo ornamentiranim svijećnjacima koji su bacali sjenke na starinski namještaj. Atmosfera privremenog boravka.

Pokazala mu je sobu gdje će prenoćiti; osjetio se nezgrapan promatrajući otmjeni dekor, onako odjeven u traperice i sa ruksakom na leđima. Okupao se, počešljao i pridružio joj se u blagovaonici gdje ga je čekala sa čajem i kolačima. Stajala je pokraj prozora gledajući van, pa navukla zavjese. Činilo se kao da oklijeva. Kao da očekuje da se nešto dogodi, nakon tako dugog čekanja.

Pitala ga je za Maju; ispričao joj je o posjeti i srdačnom dočeku, o razgovoru s dr. Kristanovićem koji mu je ostavio pregršt pitanja što ih nije imao vremena postaviti.

Nasmiješila se. „Maja mi kaže da znate ponešto o mom suprugu.“

„Da, ali još više toga ne znam“.

Vlasta je rukom zagladila kosu. „Vrlo ste zanimljiv mladić“, rekla je. „Došli ste ovdje da nađete Maju. To mi je lako razabrati, ali mislim da ima još toga o čemu vam je teško govoriti. Osjećate se kao slijepac koji pokušava napipati put dalje, zar ne?“

Parker je kimnuo glavom. Bio je začuđen njezinim zanimanjem, što joj je uopće stalo do toga kako se on osjeća.

„I eto, našli ste je“, nastavila je, „ali ima nas puno u porodici koji znamo gdje je Maja, uključujući i mene.

Ne skriva se ona. Ali moram vam reći,  ovaj vaš dolazak u sred noći bio joj je jako značajan. Na telefonu je plakala, i to sretnim plačem.“

Vlasta je ulila čaj: „Ovo je Darjeeling, omiljeni čaj mojeg supruga. On vas je isto zanimao?“

„Nije, ali sada kad sam već ovdje, zanima me. U povijesnim knjigama jedva da je obznanjen – kratak životopis, sporazum Tito-Šubašić, ništa više. Nisam niti znao da vi postojite.“

Nasmijala se i raširila ruke uzdignutih dlanova „Eto, ovdje sam“.

Parker je prvo zapalio cigaretu njoj, pa sebi. Smijeh, gesta, srdačnost – osjećao se opušteno.

Citat:„Povijest je prevrtljiva. Dvojica ljudi sastali su se 1944. na otoku Visu, na Jadranskom moru. Tamo su sklopili sporazum koji će zapečatiti sudbinu Jugoslavije u narednih 34 godine. Jedan je bio Ivan Šubašić, Premijer jugoslavenske vlade u izbjeglištvu. Drugi, Josip Broz Tito, komunistički vođa partizana - gerilske vojske koja je pružala otpor njemačkoj okupaciji Jugoslavije. Njih dvojica će postati dvije najsnažnije ličnosti u poslijeratnoj vladi. Rođeni su iste godine, 1892. Obojica Hrvati, obojica regrutirani u austrougarsku vojsku u Prvom svjetskom ratu,  obojica prešli na rusku stranu. Tu prestaje svaka sličnost. U manje od dvije godine Tito će preuzeti potpunu kontrolu nad Jugoslavijom i postati središnji učesnik politike hladnog rata. U isto vrijeme Šubašić će postati obična bilješka na dnu stranice povijesti. Fusnota.

Prije nego što će postati hrvatski ban 1939., Ivan Šubašić je bio student teologije na zagrebačkom sveučilištu. Počeo je prvi svjetski rat, pa je regrutiran u austrougarsku vojsku u borbi protiv srpskih snaga, tada ruskih saveznika. Prešao je na rusku stranu, te se borio uz srpsku vojsku protiv Austrougarske na Solunskom frontu u Grčkoj. Nakon rata diplomirao je pravo na zagrebačkom sveučilištu i postao aktivan u politici. Pridružio se Hrvatskoj seljačkoj stranci, i 1938. izabran kao član Jugoslavenskog narodnog vijeća sa sjedištem u Beogradu. Po njemačkoj okupaciji 1941., bio je evakuiran i tako postao član jugoslavenske izbjegličke vlade, najprije kao poslanik u Sjedinjene američke države,a potom kao premijer. Sporazum Tito-Šubašić bio je prethodnica Titovom satanku sa Churchillom u Napulju. Nakon stvaranja jugoslavenske koalicijske vlade po završetku rata, Šubašić je kao predstavnik bivše izbjegličke vlade postao Titov ministar vanjskih poslova. Koalicija je trajala osam mjeseci, do listopada 1945., kada je Šubašić dao ostavku.“ (B.G. Conway: „Uzvišeni okus mržnje“, Predgovor, str.14)

Vlasta se uozbiljila: „Pretpostavljam da znadete iz pročitanoga kako je moj suprug prije rata bio hrvatski ban, kao i da smo zajedno sa nekim ostalim službenicima Hrvatske seljačke stranke i kraljem evakuirani u London nakon njemačke okupacije.“

Parker je kimnuo glavom, a ona nastavila. Ispričala je da je evakuacija 1941. Hrvatsku ostavila Paveliću i njegovim ustašama koji su nacistima pružili dobrodošlicu. Pavelić je čak odletio u Berchtesgaden na sastanak sa Hitlerom.

I tako su osvajači jednostavno prošli kroz Sloveniju i Hrvatsku, kao da su došli na godišnji odmor. Tek u Bosni naišli su na neki otpor. Tada se i jugoslavenska vojska predala, nakon manje od dva tjedna. No Draža Mihailović odbio je predaju i odvojio se sa grupom četnika, dok su malo južnije Tito i partizani čekali priliku. Kad je Njemačka napala Rusiju, pridružili su se otporu.

„Vidjeli ste ovu zemlju; planinsko područje, posebno na jugu. Brda lako prikriju manju vojsku. Druge zemlje – Francuska, Nizozemska – imale su tzv. podzemni pokret otpora, ali je razbijen brzo i bez previše obrane. Jugoslavija nikada nije bila potpuno pobijeđena. Gerilska vojska ratovala je protiv Njemačke, a Tito je imao političku moć koju su prepoznali i Churchill, i Roosevelt i Staljin.“

Govorila je monotonim glasom, bez kadence; kako su minute prolazile tako je Parker uviđao da je naletio na nešto mnogo dublje nego što je mogao predvidjeti. Podsjetila ga je na dr. Kristanovića i njegovu gotovo očajničku težnju da o toj temi priča nekome potpuno nepristranome; težnju da ga se razumije. Pogodila ga je sama ironija situacije – ova svjetska, profinjena žena koja se sa suprugom kretala takozvanim hodnicima moći u najkritičnijem povijesnom razdoblju,  pričala je o tim tragedijama iskreno i bez podsmjeha  njemu, strancu u proputovanju koji se tu našao bez ičega na svijetu, osim sadržaja ruksaka na leđima. Pored toga još mu je ponudila i smještaj i prenoćište.

Parker je osjetio da će razgovor potrajati, pa se naslonio i odlučno, bez riječi nastavio slušati.

Pripovijedala je da joj je suprug bio optimista, ali i naivan. Vjerovao je u sporazum koji su on i Tito potpisali na Visu. Između ostalih, postojala je i klauzula koja je određivala da će Jugoslavija biti federacija kojom će upravljati predstavnici izglasani na demokratskim izborima. Vjerovao je, rekla je, da je bila moguća suradnja između onih koji nisu bili komunisti - većinom Hrvati, i komunista - većinom Srba.

Ali Tito je imao drugi cilj. Njezin je suprug ubrzo uvidio da je Tito brutalni tiranin, odlučan u nastojanju da Jugoslaviju pretvori u komunističku diktaturu. Osim toga, krivo je procijenio dubinu mržnje koju su Srbi i Hrvati međusobno osjećali.

„Mada nismo bili prisutni kao svjedoci zločinima tokom rata, Bleiburg-Maribor dao nam je dovoljno gorak okus. Ivan Šubašić bio je jedan od trojice rojalista odabranih u novu vladu. Ostali su bili dr. Šutej, zajedno sa mojim suprugom član Hrvatske seljačke stranke, i dr. Milan Grol, vođa Srpske demokratske stranke. Službeno su dali ostavke, no zapravo je svu trojicu Tito očistio u trenutku kada je otkazao demokratske izbore planirane za 1946. godine.

OZNA je postavila vozilo i četvoricu naoružanih ljudi ispred Šutejevog stana, i pratila ga gdje god je krenuo. I nas su imali pod prismotrom ovdje u stanu, ali ne tako očigledno. Tito je imao trajan strah od demokratskih političkih organizacija, a posebno Hrvatske seljačke stranke. Grolov časopis, Demokracija, bio je zabranjen, a on stavljen pod kućni pritvor nakon čistke. Sva trojica su sretni što su ostali živi. Možda radi njihovih veza sa Londonom i Washingtonom…a  Tito je bio svjestan svoje izdaje. Od tada je pokušavao ponovno sagraditi mostove sa Zapadom. Da smo bili u Rusiji, svi bismo bili mrtvi. Vođa Slovenske stranke starih prava, dr. Nagode nije bio takve sreće. Tito ga je likvidirao 1947. A Milovan Đilas, nekada Titova desna ruka, opet je u zatvoru radi pisanja o Titovom korumpiranom, tiranskom režimu.“

Vlasta je zastala. Izvadila je srebrnu tabakeru, otvorila je i ponudila Parkeru cigaretu. Izvadila je jednu za sebe, a Parker ih pripalio. Pušili su u tišini, dok je plavkasti dim lelujao prema žutom svjetlu zidnih svijećnjaka i tamo zastao. Činilo mu se da se smanjila, gotovo utonula u bež presvlaku fotelje. Povukla je dim iz cigarete kao da hvata zrak; nije je prekidao pitanjima. Neka nastavi kad bude spremna…

Nastavila je govoriti istim zamišljenim,odmjerenim monotonom, koji je sada gotovo prešao u šapat. Parker je držao šalicu ne okusivši čaj,  koji se u međuvremenu ohladio:

“Nijemci su sakupili posebnu, moglo bi se reći, elitnu vojsku – iako me ta riječ guši – Princ Eugen Waffen SS. Ne mogu zamisliti da je postojala ijedna fašistička divizija surovija od te. Za svakog vojnika ubijenog od strane pokreta otpora, Nijemci su se zakleli da će ubiti dvanaestero Jugoslavena. U stvarnosti ih je bilo više, najčešće žena i djece. Popularna metoda je bila da se žrtve zatvore u kuću, a kuća zapali do temelja.

Ali narav južnih Slavena je krvožedna;  ova surova osveta nije zaustavila gerilce. Pokolj je i dalje trajao.

Napokon su se stolovi okrenuli, Nijemci su počeli gubiti rat diljem Europe, pa i ovdje. Kako su se povlačili, a partizani približavali sjeveru, tako je počinjao osvetnički pokolj. Što se partizana ticalo, svaki Hrvat bio je neprijatelj, bio ustaša ili ne. Bila je to miješavina krvožeđa i politike. Tito je bio uspješan u slamanju svih protivnika. Stotine tisuća izbjeglica bježalo je prema austrijskoj granici, koju su Britanci imali pod kontrolom. Nisu tu bili samo Hrvati, nego i etničke manjine. Sumnjam da je bilo Židova, ustaše su ih već bile istrijebile. Izbjeglice su zaustavljene kod Bleiburga-Maribora.“

Citat: „15.svibnja 1945., nakon poraza nacista, duga kolona izbjeglica pristizala je u austrijsku utvrdu Bleiburg, na granici sa Jugoslavijom, bježeći od Titovih partizana. Peti britanski korpus, koji je to područje držao pod kontrolom, već je je imao 30,000 hrvatskih ratnih zarobljenika. Pridošlice su uglavnom bili civili, a poneka jedinica  ustaša i domobrana, redovne hrvatske vojske. Kolona procijenjena na više od 100,000 ljudi zaustavljena je u plitkoj dolini južno od grada. Hrvatski general Herenčić, predstavnik izbjeglica, pokušao je dogovoriti predaju sa  britanskim generalom-bojnikom imenom Patrick Scott. To je ometeno dolaskom partizanskog generala Milana Baste, koji je Scotta nagovorio da se izbjeglice predaju partizanima, obećavajući humani postupak. Scot je Herenčiću jasno dao na znanje kako neće dozvoliti daljnje napredovanje izbjeglica, a Herenčić nije imao drugoga izbora no prihvatiti kobnu situaciju.

U dolini je istog trena izbila panika kada su Bastini partizani počeli pucati sa pošumljenih brežuljaka.

One izbjeglice koje su preživjele krvoproliće potjerani su natrag u Sloveniju, gdje ih je još poubijano kod Maribora. Tamo je započeo smrtni marš prema jugu, u kojem su izbjeglice umirali ili na putu, ili završili u koncentracionim logorima. Postupci partizana bili su kulminacija četverogodišnjeg genocidnog građanskog rata unutar Jugoslavije. Ponašanje Britanaca koji su ovo dozvolili nikada nije razjašnjeno.

Grof Nikolaj Tolstoj tvrdi da su Britanci sukrivci iz političkih, kao i razloga smicalice. Vojna ustrojstva reagirala su na njegovu kontroverznu knjigu „Ministar i krvoprolića“ – knjiga je zabranjena na sveučilištima i u knjižnicama, a Tolstoja su tužili Lord Aldington i bivši general-bojnik Toby Low.“  (B.G. Conway: „Uzvišeni okus mržnje“, Predgovor, str.14)

Vlasta je ustala i prišla prozoru:

„Bleiburg-Maribor“ dogodio se dva mjeseca nakon formiranja koalicijske vlade. Broj mrtvih još je uvijek Titova tajna, premda dvojim da i on zna…prema onom što sam saznala, držim da ih je bilo više od 100,000. Strahota zvjerstva postala je osve vidljivija kako su zatvorenici marširali prema jugu. Moj je suprug dao ostavku. Bio je zaprepašten i nije želio imati nikakve veze sa Titom. Smatrao je da su Britanci izdali i njega i hrvatski narod. Nastavili smo povučeno živjeti ovdje, u ovom stanu, sve do njegove smrti prije osam godina. Sa Titom je došao red, nametnut strahovladom…i dalje ga drži čeličnom šakom.“                   

Rastvorila je zastore i pozvala Parkera, pokazujući mu „promatrača“ u udubljenju zgrade preko puta.

„Gledajte ga, stoji tamo satima dok ne dođe netko drugi da ga zamijeni. Ovaj je Max, znam ih sve. Koji put im donesem cigarete, jabuke ili kakvu sitnicu, kad idem u nabavku. To im je moja mala nagrada za njihov glupi posao, što me čuvaju. Tako smiješno, a i oni to znaju. Kakva sam im ja prijetnja? Stara udovica…ali to nije ništa. Najveće prijetnje su u konc-logorima, čak ste i vi prijetnja. Prate vas još od Doboja.“

 Ostavila je Parkera kraj prozora. Sručila se na kauč i zapalila jednu cigaretu sebi, drugu njemu.

„Dok god je Tita, biti će i reda – a u usporedbi sa drugim komunističkim zemljama, čak i napretka. Sa Zapadom ima dobre odnose. Stare mržnje potisnute su pod površinu, ali još ključaju. Hrvati i Srbi mrze se međusobno, kao i sve druge. Kada Tita ne bude, Balkan će opet eksplodirati. Tako tragično!

I onda, jezivi odjek riječi dr. Kristanovića:

 „Lako je pričati o slobodi. U praksi je sloboda zastrašujuća. Nema reda ni poretka; nema sigurnosti. Onima koji je nikada nisu okusili, čista anarhija. Tito pruža sigurnost, ma koliko lažnu, kao i svi ostali prije njega i sada – Hitler, Staljin, Franco. To je sloboda u okovima.“

Pogledavši  sat na ormariću, nasmiješila se: „Eto, to je to – završetak moga monologa. Dugo je trajao, jesam li vas uspavala?“

„Niste, gospođo, niste me uspavali.“

„Idem pripremiti večeru“.

Poslužila je piletinu pirjanu u crnom vinu i male pečene krumpire. U kristalnim čašama bijeli burgundac. „Star je 20 godina, još iz naših dana u Londonu…“

Parker se prisjetio svih nedavnih obroka – restoran u Doboju, Majin hendl… u Jugoslaviji je fino jeo.

Vlastino tmurno raspoloženje nestajalo je tokom obroka u prijateljskom čavrljanju. Pričala mu je o godinama koje su ona i suprug proveli u Londonu i Washingtonu, i kako je čitav njezin tadašnji život bio drugačiji…osjetio je da mrzi jadikovke. Život se promijenio, to je sve.

„Odlazite u jutro?“, pitanje je postavljeno kao poziv na ostanak, kao da bi samo njegovo prisustvo pomoglo destiliranju lijepih uspomena…nešto da osvježi ustajalu i usamljenu egzistenciju.

„Da, vlak za Trst kreće u deset.“

„Ja sam predala dozvolu za odlazak iz zemlje. Prvo u London, onda Washington. Ako je dobijem, neću se vratiti. Vjerujem da će odahnuti kad odem.“

Slijedeće jutro za doručkom Parker je Vlastu pitao o ruci dr. Kristanovića:

 „Ustaše su mu je odsjekle“

Možda je očekivao takav odgovor…premda još otuđen od potpunog užasa saznanja. Poput kaotične slike, još grotesknije od onih Hieronymusa Boscha, nešto što fascinira nevezano sa osjećajima promatrača. Nije se mogao poistovjetiti, pokušaj rukovanja sa nepostojećom šakom činio mu se kao okrutni apsurd. Trenutno je osjetio drhtaj odvratnosti. Čuo je samoga sebe kako mrmlja:

„Odsjekli?“

„Da“, uz ciničan osmjeh, kao da kaže „dragi mali naivac“.

„Majka mu je bila Židovka. Otac Hrvat, što ga je vjerojatno i spasilo od smrti. Umjesto toga, poslali su ga u Jasenovac. Čuli ste za taj logor?“

„Čuo sam.“

„Dr. Kristanović je nekada bio istaknuti kirurg, u Jasenovcu su ga držali kao običnog liječnika.

Jedne noći, 1945., nedugo prije oslobođenja logora, zatvorenik je napao stražara i zadao mu ubod nožem. Rana je bila duboka, blizu srca, a nož je ostao u grudima. Negdje imam pismo od Marka – to mu je ime – opisao je sve u detalje. Napisao je da je jednome od stražara, navodno višem službeniku, rekao da nema nade u stražerev oporavak. Naređeno mu je da operira, a isti službenik je rekao da će mu odsjeći ruku ukoliko stražar ne preživi.“

„I stražar je podlegao.“

„Ne, Marko ga je spasio.“

Vlasta ga je pogledala, uočivši njegov zaprepašten izraz lica, i jednostavno izustila: „Ustaše.“

     *  *  *

Dvije godine nakon posjete, Parker je ponovno sreo Maju Petrović. Došla je u Kanadu sastati se sa bratom, Ivanom Starićem. Bio je to napet, emotivan susret koji je postepeno omekšao. Produžila je u Chicago kod sestre Raise prije povratka u Teslić.

Vlasta je otišla iz Jugoslavije u SAD, gdje se preudala. U Zagreb se vratila nakon smrti drugoga supruga. Kada je 1998. došao i na nju red, pokopana je uz supruga Ivana Šubašića na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Ivan (John) Starić otputovao je 1966. u Montevideo (Urugvaj), da se po prvi puta sastane sa svojom 40-godišnjom kćerkom. Na povratku se zaustavio u Windsoru, Ontario, kako bi se sastao sa prvom suprugom.

Dr. Marko Kristanović otišao je u Firencu, gdje je i umro 1991. godine.

Ante Pavelić pobjegao je 1945. u Austriju, a odatle u Rim, gdje ga je zaštitila Rimsko-katolička crkva. Godine 1948. prebacio se u manastir kod Castel Gandolfa, u kojemu je kratko vrijeme živio prerušen u svećenika. Potom je otišao u Argentinu, gdje je pokušao oživjeti ustaški pokret. Postao je savjetnik za pitanja sigurnosti predsjedniku Juanu Peronu, 1957., preživio je pokušaj atentata koji je pripisan operativcima jugoslavenske vlade. Pobjegao je u Španjolsku i u Madridu  podlegao komplikacijama ranjavanja 1959. godine.

Nazori Vlaste Šubašić o sudbini Jugoslavije nakon Tita smatraju se dalekovidnima, iako je svima koji su tamo živjeli ishod bio očigledan. Jedino iznenađenje bilo je to što je raspad Jugoslavije potrajao deset godina.

     *  *  *

Vlasta je umrla prije 20 godina, 5. veljače 1998. godine. Ovo je prvo objavljivanje prijevoda na hrvatskom jeziku.

23 Karlovac svečano otvaranje ženske gimnazije24 Otvaranje karlovačke ženske gimnazije2526

31

Zgrada (palača) u Zagrebu, u kojoj su Šubašići živjeli, u kojoj je nastala glavnina ove priče.

 

Udruga Zora započinje s obznanjivanjem i okupljanjem osoba koje nose isto prezime ili potječu iz obitelji s takvim prezimenom. Nastavak je to, ili kruna, dosadašnjeg dugogodišnjeg sistematskog istraživanja priliškog rodoslovlja. Tako će sada grupa članova Zore (Josip Volović, Mato Šimunović i Josip Boljkovac), „okupiti“ sve zainteresirane i sve koji mogu dopuniti saznanja o „Boljkovcima“, svojim informacijama, dokumentima i fotografijama, te svojim javljanjem iz dalekog svijeta kamo je životni put odnio njhove pretke. E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

*  *  *

Hrvatsko rodoslovno društvo "Pavao Ritter Vitezović“:

Naša današnja predodžba o prezimenima proizlazi iz činjenice da se s njima rađamo pa su stoga ona nešto uobičajeno, nešto o čemu niti ne razmišljamo. No, već i površna analiza njihove pojave dovest će nas do vrlo zanimljivih zaključaka. Ponajprije, njihovo porijeklo ne seže u neku daleku, mitsku prošlost; ona su uglavnom novovjeka pojava i u svakom slučaju su po postanku daleko mlađa od imena. Najsigurniji dokaz tomu je činjenica da je jedna velika kategorija prezimena nastala upravo od osobnih imena.

Prezimena su danas obavezna a uz prezime vežemo i osobnost njegovog nositelja.

Riječ prezime (=prez-ime) ima značenje preko imena, tj. iza imenanadimak, ustvari prezime i jest neka vrsta nadimka. Ime je i danas važnije od njega, stoga ih navodimo redoslijedom: ime i prezime pa oni stoje u istom odnosu kao u sintaksi imenica i njen atribut.

Do masovne pojave prezimena u Evropi pa onda i u Hrvatskoj dolazi nakon Tridentskog koncila (1545.-1563.) kada su se počele kao obavezne voditi matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih).

*  *  *

Četvrta hrvatska rodoslovna konferencija, koju su organizirali Centar za istraživanje obiteljske povijesti i Hrvatsko rodoslovno društvo “Pavao Ritter Vitezović” (2015.), okupila je šezdesetak rodoslovnih istraživača, ali i nekolicinu građana zainteresiranih za tu tematiku. Konferencija je bila posvećena temi očuvanja pisane i nepisane baštine te načinima kako državne institucije i pojedinci mogu pomoći u nastojanjima da rodoslovni izvori ostanu što bolje sačuvani za buduće generacije.

Pet predavača predstavilo je svoj rad, pri čemu je dvoje predavača bilo iz inozemstva. Jedan od inozemnih predavača, Kellie Scherbel Hale, posjetila je Zagreb i svoju je prezentaciju održala uživo pred okupljenom publikom, dok je Robert Jerin svoju prezentaciju održao putem internetskog videolinka.

Prvo predavanje održali su predstavnici Udruge “Zora” iz Prilišća kraj Karlovca, predstavivši svoj rad u očuvanju prirodne i kulturne baštine područja koje obuhvaća župu Sveta M. Magdalene. Uz odlično pripremljenu prezentaciju, Josip i Nikola Volović opisali su nastojanja udruge u predstavljanju svog zavičaja u Hrvatskoj i u susjednoj Sloveniji.

http://www.rodoslovlje.hr/istaknuta-vijest/s-rodoslovne-konferencije-ocuvanje-bastine-za-buduce-generacije

 

Hladno zimsko jutro je tek svanulo, uobičajeno je započinjao dan u obiteljskoj kući uz cestu Lujzijanu, tamo gdje se ona najviše približila rijeci Kupi, tamo gdje je najjužniji dio Slovenije, tamo gdje je najtanji „struk“ Hrvatske, tamo gdje je rijeka Kupa postala rijeka strave i užasa za izbjeglice, za unesrećene ljude iz toplijih podneblja Alžira, Maroka, Bliskog istoka...

Mlađi muškarac potpuno mokar i bos u snijegu (vjerojatno zbog neuspjelog pokušaja da prepliva Kupu), traži pomoć, izgovara jedva razumljivo „kalt“. Marica izlazi na vrata svoje kuće, potresena prizorom odlučuje odmah mu pomoći, poziva ga u kuću ali došljak ne ulazi u kuću jer nije razumio da smije ući. Drhti od hladnoće, promrzao, poplavio, pomalo gubi svijest...na izmaku je snage, u šoku. Njegova nesreća iscrtava se u svakom pokretu, na licu, u zamućenim očima... je li uopće svjestan da je živ. Tu je već i susjeda, isto Marica, utopljavaju ga, dobiva suhu odjeću. U toploj prostoriji, na toplom ležaju, iako toplo pokriven još uvijek drhti... Nakon nekog vremena čini se kao da je shvatio da je ono najgore prošlo, da je spašen i da je to jedina i najveća vrijednost ovog trenutka. Patnje polagano prestaju. Na kraju, ipak, imao je sreću. I Marica je zbog toga sretna, žuri s pripremom hrane koja će mu najbolje odgovarati i povratiti mu snagu. Ne vode razgovor ali se razumiju, on je iz Alžira, zahvaljuje razumljivim emotivnim gestama. Vjerojatno nikada neće saznati tko je njegova spasiteljica Marica ali će je sigurno pamtiti čitav život...

Nastavak njegovog putovanja je jedino moguć uz pomoć policije a daljnja njegova sudbina je uvjetovana mnogo čime. Napuštajući svoje utočište mladi Alžirac je na osobit način izrazio zahvalnost domaćinima Marici i Franjetu na njihovoj dobroti. Zahvaljujući njima on je u svojem najmračnijem trenutku ponovno ugledao svjetlo novog života.

Ovo je samo mali dio priče o strahoti jednog čovjeka koji je umalo životom platio pokušaj prelaza hladne rijeke Kupe. Koliko je sličnih priča, a neke su i s tragičnim ishodom?

Istraživanje novinara Jutarnjeg lista:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/video-foto-hrvatska-na-putu-tihog-migrantskog-vala-nova-i-smrtonosna-balkanska-izbjeglicka-ruta/7019295/