Ima u narodu ljudi, iako nisu znanstvenici, niti pokretači velikih ideja, iako nisu napisali knjigu - ipak su njegovi najbolji sinovi i najrevniji radnici za dobrobit svoje ljudske zajednice, zato zaslužuju da im se ime spominje s posebnim poštovanjem i dubokom harnošću, jer su svim svojim žarom, u domoljubnom zanosu, nesebično stvarali na korist svojoj ljudskoj zajednici, naprežući duševnu i tjelesnu snagu svagdje gdje je trebalo unaprijediti život običnih ljudi, trošili svoja materijalna sredstva u tu svrhu, često i na uštrb svoje obitelji.

S ponosom čitamo ili slušamo o takvim ljudima iz našega kraja, ili gledamo njihova djela, koja su ih nadživjela...(Za njih se kaže da imaju dva života, drugi im traje koliko i djelo.)

Među njih zasigurno spadaju i ljudi koji su u našem kraju, davne 1923. godine, pokrenuli pripreme za gradnju mosta preko rijeke Kupe. Zahvaljujući Francu Starešiniču-Mikčevem koji je brižno sačuvao povijesne dokumente, te njegovom dobrom poznavanju prošlosti ovoga kraja i isto tako njegovom bratu Ivanu, ova velika zamisao ostaje zabilježena. A što je most, ta najsvetija građevina, najbolje saznajemo iz djela Ive Andrića, za koje je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Most prije mosta - nevjerojatno otkriće

Upravo nevjerojatno zvuči ova priča iz 1923. godine, o željama i pripremama za gradnju mosta preko rijeke Kupe, Žuniči - Prilišće. Za most dužine 152 metra trebalo je prikupiti 1.400.000 dinara!

U nevjerici se pitamo jeli to bilo moguće? Kako? S čime? Tko?

Slika sama govori...

Ova buduća građevina, lijepo zamišljeni most sjajnog izgleda, bio je u velikoj nesrazmjeri s materijalnom moći ljudi. Tadašnje graditeljske mogućnosti da i ne spominjemo.

Ali odlučne i hrabre odgovore na ova pitanja znali su tadašnji napredni pojedinci, zapravo vizionari, s jasnim ciljevima kako unaprijediti ljudski život, sagledavajući čovjekovu potrebu savladavanja prepreke (rijeke), težeći k povezivanju među ljudima s obje strane Kupe. Narod Bele Krajine bio je vezan na cestu Lujzijanu, na Karlovac, Gorski Kotar...ali, trebalo je prijeći rijeku Kupu! Često nabujalu, više hladnu nego toplu...

Ima u narodu ljudi

Jedan od glavnih pokretača, 34-godišnji Petar Starešinič (Mikčev - Žuniči 4), tada već vrlo zreo čovjek, imenovan je za predsjednika Odbora za gradnju mosta. U Ameriku je otišao 1905. godine sa 16 godina, a vratio se 1919. godine. Oženio se. Sagradio je lijepu i veliku kuću u kojoj je otvorio Gostilnu. Tu je počeo širiti ideju o gradnji mosta. Objašnjavao što bi to značilo u budućem životu svih žitelja u ovoj našoj tihoj dolini Kupe. Podrška su mu bili otac (također Petar), prajzer, koji je s Priliškim prajzerima prošao Češku, Šlesku, Prusku...(Poznata je njihova slika iz Chemnitza) i mlađi brat Franjo, koji je kasnije, kao direktor tvornice šibica Osijek, unio mnoga inovatorska rješenja u proizvodnju. (Njegova sestra Ljuba-Amalija, kao i kči Marija udale su se u Prilišće). Rodbinska povezanost preko Kupe je višestoljetna i brojna, a međusobno razumijevanje i poštivanje uzdignuto je do svetosti.

Most - sveta potreba

Ovaj vizionarski naum odmah prepoznaju i priključuju se viđeniji i obrazovaniji ljudi, kao cijenjeni učitelj u školi Adlešiči Božo Račič, vodio je zapisnike, pripremao dopise i sl. (Tada je već osnovao Prosvetno društvo Adlešiči, koje danas nosi njegovo ime). Zatim ugledni trgovac iz Preloke Slavko Novak - Županov, prisutan je svim dogovorima i snimanju gradilišta, njegovom zaslugom nastale su poznate fotografije i razglednice Preloke. U radu Odbora za gradnju mosta stalno je prisutan Iguman Teofan Vukčević iz Marindola.

Petar Starešinič o svom trošku poduzima mnogo, pa tako dovodi brojnu delegaciju iz Ljubljane, ljude koji će pripremiti projekte, podržati i protežirati čitav naum kod državnih vlasti. Uz pomoć mještana izvršili su geodetsko snimanje i izmjere mjesta buduće gradnje.

Mjesto budućeg mostaIznad Kupe s gedetskom opremomNakon sastanka u Mikčevoj gostilni

Rodjaki pomagajte

Idejno rješenje mosta Ljubljanski je fotograf Hugon Hibšer preslikao na razglednicu, koja je razaslana na mnogo adresa s molbom: Rodjaki pomagajte...

Razglednica - nacrt mosta

Nažalost, učestale poplave u Sloveniji razorile su tada mnoge mostove, pa je to bio povod državnoj komisiji da zaključi, kako bi i ovu investiciju - most, isto tako mogla razoriti nabujala voda, a za snažniju građevinu nije bilo moguće priskrbiti novac.

Danas sa žaljenjem zaključujemo: Da je ovaj most sagrađen prema zamišljenom projektu, zasigurno bi to bio jedan od najljepših mostova u široj okolici. Gradovi u našoj blizini nemaju takove građevine. Sama ideja gradnje mosta ostvarena je 32 godine kasnije na sasvim drukčiji  način. Vidi: Naš most - mostovi.

Ipak, ova ideja ostaje dokazom vizionarstva (pa i humanizma), običnih ljudi. Iako nije ostvarena, s ponosom je treba čuvati.

Na mnoga pitanja nemamo odgovora! Može li se ova priča dopuniti i nastaviti? Na fotografijama prepoznajemo: Petra Starešiniča st, Petra Starešiniča ml, Franju Starešiniča, Slavka Novaka-Županova, Igumana Teofana Vukčevića, Janka Žunića-Jankaša, Perolaša, Ivana Miketiča-Stanečeg... A koji su ostali?

...Od svega kaj čovik u životnoj moći podigne i sagradi, niš nije u naši oči bolje i vridnije od mosta. On je važniji od hiž, svetiji od najsvetije gradine. Svačiji i prema svakemu jednak, korisan, podignjen uvik smisleno, na mestu na kojem se križadu najviše ljudskepotribe. Istrajniji je od drugi građevin i ne triba ničem kaj bi bilo tajno ili zlo...

U čudovitoj, tihoj dolini vode Kupe... Leta 2010. (N.Volović)